Ohran Merić – Zagrebački heroj HOS-a i Vukovara
Ohrana Merića sjećam se u nekoliko kadrova. Živio je u kući preko puta moje, pa sam imala priliku gledati kako vježbanjem krati sate i to dižući neke improvizirane utege i udarajući u boksačku vreću. U majici bez rukava, crn, brkat, istetoviran i mišićav, meni znatno mlađoj djevojčici izgledao je velik… Najveći. Malo starije cure tvrdile su da je Ohran “pljunuti Freddie Mercury”, pa su često šetkale mojom ulicom i bacale oko u dvorište mišićavog boksača. A on ih je, zaista, mogao birati. Jer, osim što je bio zgodan, bio je i vrlo duhovit a u sebi je nosio bahatosti taman toliko da ženama postane neodoljiv. Postao im je još uzbudljiviji kad su čule da je za okladu naše cijelo stiješnjeno naselje kamionom prešao “u rikverc”, a o tom suludom podvigu priča se i danas. Ipak, osvojila ga je samo jedna i ubrzo nakon što su dobili drugo dijete, oglasile su se sirene zlokobno najavljujući krvav rat…
Moj otac je za prvih uzbuna u Zagrebu sa nekolicinom susjeda, sa mnom i mlađim bratom, bio u podrumu. Bio sam dijete, bojao sam se, a dodatan strah pojačavale su vijesti koje su stizale iz Vukovara, a koje smo slušali u podrumu na nekom radiju. Bio sam klinac, ali znao sam karakter svog oca i znao sam da mu je neugodno sjediti sa ženama i djecom u podrumu. Osjećao se loše zbog toga. Onda se za vrijeme jedne uzbune digao i rekao: “Ja moram u Vukovar”. Tad smo ga zadnji put vidjeli. Poginuo je pri proboju iz Vukovara u svojoj 35-toj godini – rekao je za portal Dnevno Ohranov sin.
Ohranova majka sina je čekala godinama. Vjerovala je da je živ sve do 2007. godine kada je ekshumiran u Petrovcima, a sahranjen je 2011. godine na Zagrebačkom groblju Miroševac.
Od ovog zagrebačkog heroja tada se oprostila i Udruga bojovnika HOS-a riječima:
“Ohran je darovao za svoje prijatelje, svoju obitelj, suprugu i dva maloljetna sina, svoju domovinu ono najviše što čovjek može pokloniti a to je njegov vlastiti život i od toga nema veće žrtve koja zaslužuje trajno sjećanje i poštovanje. On je mogao izabrati i ostanak u Zagrebu i možda bi danas bio živ, ali njega je potaknulo junaštvo dragovoljaca HOS-a i želja da da svoj doprinos obrani domovine. I to je učinio na najuzvišeniji i najteži način. Njegova i suboraca mu žrtva sigurno nije bila uzaludna i na nama živima je dužnost da se to ne zaboravi.”
Da se Ohran ne zaboravi, pobrinut će se i njegovi unuci. Njegova 13-godišnja unuka Hana o svom djedu napisala je:
“Obitelji su bile ugrožene, grad raspadnut, životi pogubljeni. Među njima bila je jedna meni vrlo draga osoba. Davno je nestala. To je bio moj djed. Djed kojeg nisam upoznala. Na njega me podsjeća Vukovar. Djede, iako te nisam upoznala, znaj da sam ponosna na tebe, heroja, i zato grade Vukovare, volim te i uvijek ću te voljeti za ljubav svoga djeda, Ohrana Merića.”
I zato, ne smetaju meni naše bezimene ulice. Ali neću imati mira sve dok se na jednoj uličnoj ploči ne nađe ime fakina, sličnog Freddyju Mercuryju, onog što je lupao u boksačku vreću, lomio ženska srca, onog što je ratovao i na kraju časno za nas poginuo.
Vrijeme je da ga svi upoznamo i nikada ne zaboravimo…
