Bosna Srebrena – 800 godina franjevaca u Bosni
Bosna Srebrena je franjevačka provincija i jedina od svih ustanova bosanske srednjovjekovne države koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana. Jedno vrijeme, i to nakon osvajanja Sulejmana II. El – Fatiha bila je proširena daleko izvan granica Bosne i Hercegovine, obuhvaćajući i veliki dio današnje Republike Hrvatske, prostiravši se od Jadranskog mora sve do Budima i Sofije.
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među Hrvate zapadne, središnje, južne i istočne Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srijema i Bačke te diljem Kraljevine Ugarske širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od nasilja, zbog čega su često i sami stradavali.
Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina). U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Mađari, Talijani), no, ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva domaćeg plemstva, prevladao domaći kler. Tako je npr. ban Stjepan Kotromanić tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u pismu datiranom 1347. traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo ali samo in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros – “iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika” “iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika”
Prvo sjedište provincije bilo je u Srebrenici. Djelovali su franjevci ove provincije diljem Balkana i susjednih krajeva, do jadranske obale i Budima i Pešte. Prije stradanja Bosne i iseljavanja za vrijeme Eugena Savojskog, ovaj je provincija znala imati i preko 40 samostana, a danas je u Bosni postoji 18 samostana, u Srbiji (Beograd) jedan, te jedan u Hrvatskoj (S.Sopnica-Zagreb).
Prije dolaska Turaka franjevci su na području današnje BiH imali puno samostana. Spominju se ova mjesta u kojima su bili franjevački samostani: Herceg Novi, Ljubuški, Imotski, Mostar, Konjic, Mile kod Visokog, Kreševo, Deževice, Fojnica, Banski dvor (Kraljeva Sutjeska), Lašva kod Travnika, Olovo, Srebrenica, Tešanj, Skakava, Modriča, Gradovrh (kod Tuzle), Soli (Tuzla), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kraj Bijeljine), Teočak, Zvornik, Ljubovija, Jajce, Jezero, Vesela Straža, Rama, Glamoč, Podbila, Bihać, Krupa, Obrovac, Bila Stina, Otok, Kamengrad, Ostrovica, Bilaj, Podnovi, Livče (Lijevče), Greben (Krupa na Vrbasu) i Glaž na Ukrini.
Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkvi gotovo i nije bilo.
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među Hrvate Bosne i Hercegovine širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela. Osim toga, cijelo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od osmanskog nasilja, zbog čega su često i sami stradavali. Za obranu svojih prava i prava svoga naroda tražili su zaštitu od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja. To je bilo nerijetko samo skromna kratkotrajna pomoć, ali je i ona u nevolji bila dragocjena.
Svojom vjerom, mudrošću, strpljenjem, djelima i žrtvom uspjeli su opstati sve do danas!
