Bosanska kraljica Katarina Kosača – Kotromanić

Katarina Kosača Kotromanić – Bosanska kraljica

Kraljica Katarina Kosača- Kotromanić rođena je u Blagaju kod Mostara 1425. godine, od majke Jelene Balšić i oca Stjepana Kosače, koji su bili iz humske velikaške obitelji Kosače iz Hercegovine. Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića.

Iz tih odnosa javila se simpatija i ljubav, a na koncu i brak između njegove kćeri Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika bosanskoga kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Bosna i Hercegovina bile “ujedinjene”.

S obzirom da je Stjepan Tomaš Kotromanić obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina postaje odana Rimokatoličkoj crkvi. Prigrlila je katolicizam, kao malo ranije i njezin muž. Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani.

Kraljicu Katarinu obilježavamo, ne kao veliku vladaricu s prevelikom moći i vlasti koju je uživala u svom dvorcu Bobovcu, nego se sjećamo Katarine žene-kraljice koja je sveto živjela nasljedujući Evanđelje kao franjevačka trećoredica.

Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj i ban Bosne, te sa kraljicom Katarinom dobiva troje djece: Sigismunda (Žigmunda), kćerku Katarinu, i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske.

Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke te je nastavila živjeti na kraljevskom dvoru.

Za života je podigla nekoliko crkvi kapeli:

Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.), franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kod Fojnice, u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa na Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“, te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.

Nakon turskog osvajanja Bosne 1463. godine, kraljica Katarina privremeno se sklanja sa svojom djecom u ljetnikovac “Kozov Grad” iznad Fojnice, od kuda je vodila obranu od Turaka. Zatim se morala povući na Kupres, a kada se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica, zajedno s kraljevskom pratnjom, povukla do Stona, a zatim i do Dubrovnika.

U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom, ali je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama, te velikom otkupninom, uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu.

Kraljica Katarina morala je otići iz Dubrovnika i odlazi u Rim, gdje je sve do svoje smrti “radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere”.

Tahiri Hanuma i Ishak-beg Kraljević

Njezinu djecu, Šimuna i Katarinu, Turci zarobljavaju i odvode te ih prisilno prevode na Islam. Prema sultanovoj naredbi, poslani su u Carigrad na njegov dvor. Katarina je umrla prirodnim putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.

Smrt kraljice Katarine Kosače Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478., godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom, a dan njene svetkovine je 25.listopada. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine.

Na njenom grobu je stajao natpis na bosančici. Međutim, 1590. godine, prilikom premještanja kraljičinih posmrtnih ostataka iz prezbiterija crkve (gdje je grob bio u horizontalnom položaju) do njihove trenutne lokacije, na lijevi stup ispred glavnog oltara, originalni natpis je zamijenjen natpisom na latinskom jeziku. Pri tom je napravljena greška u njenom opisu. Novi natpis ju je nazvao sestrom, umjesto kćerkom hercega Stjepana. Na novoj nadgrobnoj ploči prikazan je kraljičin lik u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. S jedne strane njene glave nalazi se grb njenog muža, a s druge strane grb njenog oca koji se danas više ne može prepoznati.

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri.

Kraljica Katarina je, osjećajući da joj se bliži smrt, 20. listopada 1478. godine počela sastavljati svoju oporuku. Prvo je navela da želi biti pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli, a zatim je izrazila svoju nadu u oslobođenje Bosne. Imajući na umu velikodušnost koju su prema njoj pokazali pape (Siksto IV i Pavao II), u svojoj oporuci napisala je kako Bosansko kraljevstvo, svoju zemlju Bosnu, povjerava Svetoj Stolici dok se njena djeca ne vrate kršćanstvu. Pošto se pobrinula za svoje fantomsko kraljevstvo, Katarina je raspodijelila ostatak svog novca, nakita i odjeće među svojim vjernim dvorjankama i slugama, te djeci, ali opet pod uvjetom da se vrate kršćanstvu.

Sinu je ostavila mužev srebreni mač, naznačivši da se isti treba predati Balši Kosači, sinu njenog brata Vladislava, ukoliko Šimun ostane musliman. Crkvi Santa Maria in Aracoeli ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i svile.

Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći.

Ova činjenica govori da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je sukladno tome bila posljednja bosanska kraljica. 

Zašto se i danas nosi crnina?

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas nose crninu, pokrivaju se crnim rupcima (crne marame) kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce (crne marame).